">Malo morbidnog razgovora

četvrtak, 13.07.2006. u 16:06, 36 komentara

Jučer sam posjetio baku. Počeli smo pričom o tome što će joj za boga miloga papiga kad ždere sve u kući... a nastavili ovako:

- Znaš, jučer su mi uplatili ono što su mi dugovali od penzije. Sedam tisuća. I sad ću dodati još jednu tisuću i srediti si grob.

- Aaaa, pa šta ćeš tolike pare davati za grob???

- Pa moram, nema više mjesta na ploči, pa moram naručiti novu da stanem i ja! Kad su razbacivali prostor... ime, pa godina ispod, pa još nešto ispod, mogli su sve lijepo u jedan red pa bi bilo mjesta za mene...

- Aaaa, koje bacanje novaca... ja bi zabranio grobove i groblja, samo zauzimaju prostor. U stvari, zabranit ću svima kad umrem da troše pare na mene - spalite me najjeftinije, pepeo razbacajte po paradajzima, bez sprovoda, bez ičega, i gotovo :)

- Pa i za pepeo moraš imati grob!

- Ne moram, rekoh razbacajte pepeo nekud, po livadi ak nećete po paradajzima, al neću da se troše pare uludo!

- A ko će te pitat! Kad umreš i tako ne možeš sam odlučit, pa ćeš imat normalan sprovod i grob i ne budali blesasti jedan!

- Eee neće. Napravit ću oporuku, i svi moji (budući) milijuni i milijarde nasljedstva će biti raspodijeljeni tako da ako netko organizira ili mi ode na sprovod, neće dobit ništ. Isto i oni koji daju pare za grob ili još gore, za popa! Ništa neće dobiti!

- Ma budalaš. A šta kad ti svi dođu na sprovod?

- Onda sve ostavljam papigi.

- Ajme sinko što si ti blesast. Moraš imati lijepi grob i točka.

- Nema šanse, imat ću dobrog odvjetnika!

- Ma, baš bi to voljela doživjet!

- Aaaaaaaa, šuti, nemoj da mi sad padne cigla na glavu!

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)

">Ovisnost

ponedjeljak, 05.06.2006. u 23:59, 9 komentara

Danas sam odveo auto na servis. I ostavio ga tamo. Rekli su bit će gotov krajem tjedna. Prognoza je rekla da će i kiša bit gotova negdje do kraja tjedna. Što znači da biciklom ne mogu nikamo. AaaAaaAaaaaa.

Kad sam kupio auto, obećao sam sebi da neću postati ovisnik koji do dućana iza ćoška ide autom i koji mora parkirati točno ispred mjesta kamo ide i sve to... išao sam autobusom barem pola vremena, pješke, biciklom... to je potrajalo prvih mjesec dana.

Nakon pet godina upravo sam se ulovio da razmišljam kako do vraga stići do grada bez auta. Daleko je. Pa treba bus. Pa tramvaj. Pa gužvanje. Pa platit kartu jer se u naš bus ne možeš ugurati na stražnja vrata. Ili možeš, ali sam zaboravio kako se to ono radi, švercao sam se zadnji put ne pamtim kada... uh...

Sutra ću ići do grada... valjda.

Prije mi nije bilo teško stići nikamo pješke. Do faksa sam išao busom pa tramvajem pa opet busom. Ili umjesto ovog zadnjeg busa pješke uzbrdo.

Prije dvanaestak godina desilo se i da odem tri puta u danu do sesveta i natrag, što vlakom što busom... ali to je bila posebna situacija... cura i ja smo se zbrčkano dogovorili, a onda nije bilo mobitela (da samo mobitela, ona nije imala niti telefon doma :) tako da sam ja stigao do nje da bi mi njeni rekli da je ona otišla k meni... ajmo, 25 kilometara natrag... a doma, naravno - bila je tu, otišla je doma jer smo joj rekli da si otišao tamo... ah, ljudi niti ne znaju kako su sretni danas s mobitelima...

A što mi je s autom? Ma ništa strašno, tresnuo me oveći volvo džip i razvalio stražnji dio. Ono što je bilo dobro u tome je da ponekad naletiš na civiliziranog tipa. Kad je tresnuo, izašao je iz auta - oops, sorry, kriv sam, nisam pazio. Nismo policiju zvali, otišli samo drugi dan do njegovog osiguranja, dobio sam papir da će sve bit plaćeno, bok bok.

A moj tata se uvijek mora tužiti s nekim tko ga lupi. Jer taj odmah stavi ovratnik i traži odštetu iako je bio sam kriv. Eh, polomit noge takvima...

...izgubio sam nit, što sam kog vraga htio reći ovim postom? Ah, da... fali mi moj autiiiiiiiić!!! Goddammit!

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)

">Umjesto posta

četvrtak, 25.05.2006. u 12:21, 11 komentara

A jen, dva, a jen, dva, tri, ajmo sad svi:



(u prevodu: imam previše posla da bi sad nešto suvislo napisao, ali... :)))

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)

">Proročanstvo

ponedjeljak, 15.05.2006. u 23:21, 17 komentara

Čitam tako reginin post i sjetim se...

...prije nekih 15-ak godina, vozimo se cura i ja 17-icom prema borongaju. Na samom kraju smo tramvaja. Stara krntija, skače, drma, drnda, gubi dijelove i raspada se putem, kao što su to inače tramvaji u to doba radili.

Na trgu burze ulazi tip. Vadi visak. Ozbiljno nas gleda. Diže visak, bulji, mumlja nešto u bradu. Tramvaj, cura, ja, tip i visak tresemo se lijevo desno gore dolje drm tras. On iz čista mira izvaljuje - Vi niste jedno za drugo. Ne, ne, nikako. Ne može to ići. Visak ne laže. Inače, ja sam (predstavio se, al zaboravio sam mu ime), najpoznatiji (nešto, ne znam kako se izrazio, ali poanta je da je nešto kao najpoznatiji valjda gatalac iz viska u hrvatskoj), i evo, tvrdim vam da ćete se jako brzo razići.

Mi - prvo nekoliko trenutaka blijedog gledanja u tipa, a onda bwahahahaha pras u smijeh. Reče on - vidjet ćete, ja nikad ne griješim.

I nije pogriješio. Doduše, kako smo bili klinci, imao je 99.99% šanse da bude u pravu. Ipak, do prekida je trebalo sedam godina. I tada smo se sjetili tog detalja. I opet smo se odvalili od smijeha.

Wow, update, mislim da je to bio ovaj tip! Je, sad se sjećam imena! Ha.

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)

">Svidjele su vam se slike, ha?

subota, 06.05.2006. u 16:47, 25 komentara

E, kad je tako, onda vam evo još, nabacane bez reda i smisla :)))

I onda dosta, onda prelazim na Rio...

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)

">Iguazu

ponedjeljak, 01.05.2006. u 08:39, 29 komentara

Na pola puta između Buenos Airesa i Ria, zapeo sam u malom mjestu usred džungle, na samoj granici Brazila, Argentine i Paragvaja. Puerto Iguazu je mala simpatična selendra koja ima tu sreću da su na deset minuta od nje ogromni slapovi rijeke Iguazu, koji se najjednostavnije mogu opisati kao Plitvice na steroidima. Sve je tu, i drveni mostići i vlakić, samo dvadesetak puta veće.

Veće od bilo čega. Mog rođaka iz Buenos Airesa vodili su na Niagaru kad je bio u USA. Komentar je bio - "I to je sve? A gdje je ostatak?"

Prvi pogled i nije tako spektakularan, puno malih slapića koji izgledaju prilično bezazleno...



...dok se na njihovom kraju ne pojavi mrcina San Martin



To nije najveći slap ovdje. Najveći je Garganta del Diablo, onaj što se nazire na slijedećoj slici u pozadini. A ovaj čamčić, e on je posebna priča. S njim se ulijeće direktno u slap. Dobiješ nepromočivu vreću, skineš se u kupaće i strpaš sve što imaš u vreću. Staviš prsluk za spašavanje. I ožeži. Nekoliko puta se zaletiš direktno u San Martin. Kakvi rollercoasteri, ovo je vrištanje!



A moj prvi pogled na brazil, koji je s druge strane rijeke, izgledao je ovako - džungla i samo džungla...



Prva pomisao je - na kojoj stijeni živi Kong?



Ali prizori su stvarno impresivni... bilo na argentisnkoj...





...bilo na brazilskoj strani



Natrag u hostel dođeš krepan i mokar do kože. A navečer se ide van s gomilom amera. Malo selo, izlazi se u jedan jedini klub koji vrijedi, Cuba Libre. Pogodite kako se zove vlasnik... Stanko! Usred džungle ili u Zagrebu, neke stvari su uvijek iste...

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)

">Paranoja

četvrtak, 20.04.2006. u 10:20, 13 komentara

Južnoamerička paranoja

Postoji jedan jedini veliki debeli i masni razlog zašto ne bi mogao živjeti tamo. U cijeloj Južnoj Americi vlada opća paranoja. Svi se boje da ih netko ne opljačka, ubije ili oboje.

Sve ograde su visoke dva i pol metra i imaju na vrhu šiljke ili bodljikavu žicu. Svaka kuća koja malo bolje izgleda ima i alarm, a ponekad i električnu ogradu. Svaka imalo bolja zgrada ima naoružanog čuvara. Makar pendrekom, ako se već ne može platiti pravog zaštitara. Svaki dućan se blindira debelim rešetkama kad je zatvoren pa centar bilo kojeg grada vikendom izgleda kao unutrašnjost Alcatraza.

Auto se nikad ne ostavlja na ulici preko noći već se pažljivo sprema u garažu, po mogućnosti tako da jedna osoba čuva stražu dok druga utjerava auto. A i ne smije se pokazati da imaš para, nitko nema auto noviji od 10 godina, sve su mali ili prastari autići. Dva modela su im nekako najdraža srcu i 90% ljudi ih veselo vozika okolo - Volkswagen Gol (ne golf, gol - manji od golfa, ružniji od pola) i Fiat Palio (rahitični brat pet godina starog punta). Dobri auti ne postoje na ulici. Oni žive dva kata ispod zemlje u nekoj čuvanoj garaži i izlaze samo da bi panično odjurili u drugu istu takvu. Nikada se ne parkiraju nigdje vani. Moji rođaci imaju Grand Cherokee Jeep kojeg su dobili kao doplatu u nekakvoj razmjeni kuća i prodaju ga jer ga se boje voziti po gradu ili držati ga u garaži. Kupili su Gol. Polovni.

Isti ti rođaci su kosu čupali kad sam im rekao da sam ostavio svoj auto na ulici svih mjesec i nešto sitno dana koliko sam bio tamo, i da nisam uopće zabrinut zbog toga... njima je to bilo nepojmljivo.

Tamo nitko nema mobitel noviji od 5 godina. Svi imaju one cigle s antenama na izvlačenje. Jer čim izvadiš nešto novo, netko ti to otrgne iz ruku. Moja pet godina stara nokia tamo je izgledala kao zadnje čudo tehnike.

Kvartovi imaju svoje radno vrijeme. U Riu, nema odlaska u centar vikendom. Rekli su mi to. Ali, tko će se sjetiti da je vikend. Tako sam jednu subotu sjeo na bus i otišao u centar kupiti neke suvenirčiće. Izašao sam na glavnoj ulici, Rio Branco, i nisam je prepoznao. Bilo je oko pola tri popodne. Vrijeme zagrebačke špice. A u Riu očekuješ isto, samo deset puta veće. Wrooong! Nema više poslovnih ljudi, šetača ili putnika namjernika. Možda se još pokoji može vidjeti kako panično trči na taksi. Ali centar tada zauzmu beskućnici i siromasi. Zalegnu po cesti i spavaju. Peku roštilj ispred velikih staklenih zgrada u kojima su preko tjedna razne banke, osiguranja i fancy butici. Prijateljski su nastrojeni prema turistima koje oslobađaju od svih tereta viška, kako ovi ne bi morali nositi sitnice kao što su kamere ili novčanici natrag u hotel.

Dobro je da sam bio čupav, bradat, preplanuo, obučen kao zadnji klošar i dosta viši od svih tamo. U stvari, bio sam jedini tip u mom hostelu koji je mogao mirno šetati gradom glumeći brazilca. Svi ostali su bili totalni klišei svojih zemalja. Irci crveni, nijemci plavi, ameri, pa sad, znate kako već ameri izgledaju, i kad su kinezi, vidiš iz aviona da su ameri. I jedini nisam ostao bez nečega. Justine je samo izvadila aparat da slika jednu ulicu. U centru, u sred radnog dana. Tip joj je istrgao iz ruku i aparat i torbicu. Jesus je samo legao na plažu. Nije se otišao kupati, ležao je kraj svojih stvari. Tip mu je samo pokupio torbu i bjež. Pa ga ti ulovi po pijesku.

Moji rođaci, u Buenos Airesu, imali su svaki svoju priču. Jednoga su oteli skupa s autom dok je mirno stajao na semaforu i srkao svoj čaj. Izbacili ga negdje na livadi i otišli autom. Drugog su upucali u trbuh u njegovoj vlastitoj spavaćoj sobi i odnijeli mu sve vrijedno iz kuće. Klinac od susjeda nam je pokazivao ožiljak na trbuhu gdje su ga potkačili nožem dok se vraćao iz škole. I da li je onda čudno što mi sestrična kad se oko 10 navečer vraća iz grada iz vlaka nazove tatu da dođe autom po nju na stanicu kako ne bi hodala sama pet blokova?

Ja sam se većinu vremena pravio lud i lutao svim kvartovima u bilo koje doba. Kad sam sve zbrojio na kraju, ispalo je da sam imao više sreće nego pameti.

Oh, well, story of my life...

Internet paranoja

Mene eto muče druge paranoje. Profesionalna deformacija, što ćeš. Nekidan sam se registrirao na 43things, jedan simpatičan beskorisan sajt za glupiranje u slobodno vrijeme. Drugi dan, kad sam se ulogirao, uz moj account stajala je moja vlastita slika!

WTF???

Slika, koju sam uploadao na flickr prije tri mjeseca, i na kojem sam registriran pod drugim nickom i s drugim mailom, pojavila se iz čista mira na ovom accountu. Kako? Goddammit, kako su to povezali?

Zamislite sad da to blog može, i da vam se iz čista mira i bez pitanja na vašem blogu pojavi vaša slika s nekog desetog sajta... ha?

Veselo? E, da.

Imaš šta za reć na ovo? Pa reci onda :)